Često sam spominjala moju baku Frančesku. Ona je obeležila veliki deo mog detinjstva. Bila je klasična nona, sa sve cvetnom kućnom haljinom, I punđom na glavi. Uvek je mirisala na čisto, I načini na koje je sebe ispoljavala plenili su atmosferu.

Vaš izvor pozitivne energije
Često sam spominjala moju baku Frančesku. Ona je obeležila veliki deo mog detinjstva. Bila je klasična nona, sa sve cvetnom kućnom haljinom, I punđom na glavi. Uvek je mirisala na čisto, I načini na koje je sebe ispoljavala plenili su atmosferu.

Odrasla sam u porodici gde su žene imale master diplomu iz neumornog davanja krivice. Moju baku ste mogli na kilometar čuti kako uzdiše i gunđa. Ponekad to njeno kukanje trajalo bi satima. To je bio njen način da pokaže koliko je bila nesrećna zbog nečega što je činila za porodicu, a što niko nije ili primetio, ili nije znao da ceni. Svaki put kada sam pitala svoju baku zašto uzdiše odgovorila bi mi: ‘Ja patim.‘ Trebale su mi godine da shvatim da nije bila u stanju da učini da je drugi čuju na način koji nije bio disfunkcionalan.

Većina nas na kriticizam reaguje tako što se ponaša veoma defanzivno, zatvara se u sebe, beži glavom bez obzira (obično prema nečemu nezdravom kao što je prekomerno unošenje hrane). Razvijamo dosta nefunkcionalnih strategija kao deca, tako što posmatramo i imitiramo naše uzore.

Kad god pogledam film čija se radnja odvija u grčko ili rimsko doba, počnem da se pitam zbog čega se ta moda nije zadržala do dan danas? Toge, tunike, ogrtači i ostala komotna i laka odeća su u velikom delu bile sastavni deo te kulture. I muškarci i žene su nosili lanenu odeću, poput Tarzana. Zamislite život bez štikli!

Često sam se pitala zbog čega su Amerikanci u takvom čudu u vezi svoje seksualnosti i starenja. Evropljani su oduvek bili mnogo opušteniji u vezi golotinje i seksa, čak i u periodu kada više nisu mladi. Kada sam boravila na Francuskoj Rivijeri kao mlada žena, bila sam u šoku gledajući sve te žene kako se šećkaju naokolo u toplesu po plaži, iako im tela nisu više bila tako mlada. Izgledali su kao da ih je baš briga! U Evropi, režiseri i producenti filmova usuđuju se da u romantični, seksi film stave dvoje starijih ljudi. To se retko događa ovde u S.A.D.-u, a i kada se desi, na to se gleda kao na abnormalnost. Kada sam pogledala film ‘Komplikovano’ sa Meril Strip i Alekom Boldvinom, obožavala sam činjenicu da su konačno snimili film sa glumcima koji nisu glumili mlađe ljude nego što to zaista jesu, a u isto vreme bili su zavodljivi i seksi. U Americi, mladost se pokazuje i reklamira u skoro svakom aspektu medija. Rijaliti emisije su jedna velika izložba i sajam ljudi sa botoksom od glave do pete. Ništa se ne pomera na njima. Reklame za poboljšanje erekcije muškaraca uvek prikazuju mlade parove. A šta je sa parovima od 60, 70, 80 i 90 godina? Smatraju ih mrtvim u toj oblasti života. Ironija je u tome da istraživanja pokazuju da upravo starija populacija ima više seksa nego mlađa. Verovatno zato što imaju više vremena, ili smatraju da je to važnije nego odgovarati na e-mail, slati sms ili pričati sa Blekberi telefona.

Dok sam posmatrala protestante u Egiptu, kako se skupljaju na mitinzima kako bi sa vlasti skinuli diktatora koji je vladao 30 godina, bila sam preplavljena radošću. Imala sam priliku da svedočim hrabrosti i neustrašivosti koju mi, kao ljudska bića posedujemo. Specijalno su me dirnuli mladi ljudi svojom strašću koju su pokazivali.

Niko se ne izvuče iz ovog života a da nije imao nijedan problem. Oni dolaze onda kada im se najmanje nadaš, i mogu biti površni ili veoma ozbiljni. Godinama u nazad, na probleme se gledalo kao na neke prepreke na svakodenvnom putu. Moja baka bi s’vremena na vreme, sakupila oko sebe svoje bliske prijateljice, na šoljicu kafe i malo biskvita, i zajedno, poput pravih advokata, pretresale bi sve ono što im se trenutno dešava, svaka svoju situaciju. Jedna od njih bi se uvek ponašala kao sudija, pravdajući ili osuđujući odgovorne za patnju prisutnih. Većina njih bi odlazile kući, zadovoljne što su bile saslušane od strane svojih prijateljica.

Upoznajem sve više i više individua koje obožavaju da pričaju o sebi. Oni kao da su u zabezeku koliko je predivno to što pričaju, i ne ostavljaju ni malo, ili veoma malo mesta za moj odgovor.

Često se pitam kako su moji baba i deda ostali toliko dugo u braku – preko 60 godina, sve dok jedno od njih nije preminulo. Sećam ih se kako su periodično vikali jedno na drugo, ali niko od njih nikada nije spakovao svoje stvari i otišao. Moj deda je bio u stanju da podnese babino zanovetanje i ‘kljucanje’, tako što bi se udubio u čitanje svojih italijanskih novina, pijuckajući svoj espreso.

Kad god bi se uplašila neke nove avanture koja me čeka u životu, moja majka bi mi govorila njen omiljeni citat Frenklina D.Ruzvelta: ‘Jedina stvar koje treba da se plašimo je sam strah.’ Te reči su bile samnom u mnogim teškim i zastrašujućim momentima u mom životu. To mi je imalo toliko smisla, međutim, čini mi se da su vremena stvorila novu metaforu u vezi straha. U suštini, mi se nalazimo u sred kulture koja maše strahom kao da je neki neodoljivi slatkiš.
