Kao da nam je neko, u nekom nevidljivom trenutku našeg života rekao: e sada je dosta, sada se uozbiljite, nema više cerekanja, zeze i nekih spontanih i nekontrolisanih gegova, jer ovaj svet ceni i vrednuje samo ozbiljne, koji ne pokazuju svoje reakcije.
Sloboda je pravo po rođenju i vrhunski cilj svakog čoveka. Sloboda je utkana u našu suštinu kao prirodno stanje našeg bića i čovek čim se ne oseća slobodno u vezi bilo čega uplaši se, pobuni i po nekad reaguje veoma burno jer se brani.
Život je najveće čudo koje postoji, ali mi se tome uopšte ne čudimo. Navikli smo da uvek, samo ako poželimo, možemo da dišemo, hodamo, trčimo, mislimo, imamo nove ideje u glavi, pevamo kad nam se peva, crtamo, sviramo, istražujemo, čitamo, vozimo bicikl i mogla bih ja do kraja života nabrajati šta sve mi ljudi možemo učiniti i ispoljiti kao sam kreativni izraz Života.
Mnoge ljude prizovemo u svoj život, onim što smo mi sami ili onim što želimo, tako da nikoga ne možemo da krivimo što se baš takav ili takva zadesila u našem životu, ako ćemo iskreno!
U potrazi da razumemo sebe i svet oko nas, i da budemo ispunjeni, prihvaćeni i srećni, prihvatamo kroz život, svako za sebe, određene obrasce ponašanja, koji se baš nama sviđaju, kako ja zgodno volim da ih zovem „programčići“, koje skladištimo u svom bezgraničnom kompjuteru, svom umu.