Ako će mo iskreno, svakog dana nam se desi da pre neke akcije, nekog našeg postupanja, zastanemo i prikočimo, pa u sebi pomislimo… A sutra ću to uraditi, sutra ću pozvati ljude za posao, sutra ću se dogovoriti sa prijateljima, sutra ću doneti tu odluku kako ću postupiti. Nekada je sutra odlična odluka za nas, ali ako to postane naš moto života, tada je to situacija koju bi bilo dobro promenuti.
Svi imamo izazove i to nije ništa novo. To je život! Promene i suočavanja, ili odlaganje na neko vreme, ili pod tepih, i onda ne pričamo o tome kao da ne postoji. Sve je to u redu, jer svako od nas ima svoj ritam učenja, po sopstvenoj volji, ali Život je vragolan i na svojoj trpezi najviše voli slobodu, zato nas tome i podučava.
Često se poredimo sa drugima, nekada nismo ni svesni toga. Ponekad osetimo nelagodu i osećaj manje vrednosti kada neko ima nešto što mi nemamo, bilo da se radi o fizičkom izgledu, nekim materijalnim stvarima ili nečijoj pameti i mudrosti, a sve zbog toga što se na nekom nivou unutar sebe ne vidimo tako divni i savršeni, kakvi zapravo jesmo. Da bi smo to videli i osetili potrebno je slušati svoj glas i svoje osećanje, koje će nam reći šta zapravo mi želimo. Ljudi se često kao deca u školi pregledaju od drugih i upiru u ispunjenju nekih želja, koje ni ne žele i pitaju se zašto im je teško i zašto su pod stresom, u nemiru.
Divno je imati snove, jer tada čovek ima onaj živi osećaj snage i mogućnosti u sebi. Tada smo preplavljeni entuzijazmom, a to je kao da je u našem srcu prisutna sama vatra, žar života.
Ima u nama uvek nešto što poželimo pobediti. Nešto što nosimo kao teret, a niti nam treba, niti nas usrećuje. Samo nas vuče u osećaj bespomoćnosti i bezvrednosti, što nam teško pada.