Sedim na travi i razmišljam o vremenu kada sam se osećala izgubljena i bespomoćna, jer nisam znala način, kako da sebi pomognem. Nisam znala koliko su moje misli, moćni alati da kreiram sebe, svoj život i sve što želim. Kako je divno sa sadašnje tačke bezbrižno posmatrati taj prošli period života, i osetiti veliku zahvalnost za ta divna saznanja do kojih me je doveo zakon privlačnosti, život, i moja pozitivna misao u glavi.
Ovo je rečenica Lujze Hej, i kada na ovakav način razmišljamo, lakše nam je da otpočnemo proces opraštanja, jer sve ono što ne oprostimo, nosimo sa sobom kroz život, kao veliki teret, kao što je ogorčenje ili osećaj da nismo dovoljno dobri, jer nas je neko povredio ili još puno toga.
Nije važno šta drugi govore, važno je šta ti osećaš u srcu dok ih slušaš. Ono što osetiš u srcu će ti uvek nepogrešivo reći, šta je za tebe i šta je istina!
Kada se rodimo, svi imamo podjednake šanse i mogućnosti, podjednaku snagu, mudrost i znanje, da od svog Života napravimo najlepšu pesmu ikad napisanu. To zavisi samo od nas!
Ne mogu da se setim svega što je predhodilo tome, da poželim da sejem i sadim baštu nije ni važno. Važno je da sam ja to poželela i da pojma nisam imala, kako se to radi. Kupila sam semenje u kesiti, proč itala na poleđini kesice šta piše i posejala sam u zemlju semenje, sa toliko uzbuđenja i želje, kao da će biljka niknuti već sutra ujutro.
Postoje ti trenuci kada smo nezadovoljni sa sobom i pomislimo, e… da sam ja neko drugi, neko ko ima sve ono što ja nemam, kako bi bila srećna i zadovoljna. Napokon imala bih potpunog mira u sebi i mogla bi da uživam u tome kakava sam. Bila bi ponosna i prezadovoljna. Bila bih puna samopouzdanja!
Ako želim da doprinesem, da svet oko mene bude bolji, humaniji i srećniji, i da naša planeta Majka Zemlja bude zelena i zdrava, moram krenuti od nečega.