Ne mogu da se setim svega što je predhodilo tome, da poželim da sejem i sadim baštu nije ni važno. Važno je da sam ja to poželela i da pojma nisam imala, kako se to radi. Kupila sam semenje u kesiti, proč itala na poleđini kesice šta piše i posejala sam u zemlju semenje, sa toliko uzbuđenja i želje, kao da će biljka niknuti već sutra ujutro.
Postoje ti trenuci kada smo nezadovoljni sa sobom i pomislimo, e… da sam ja neko drugi, neko ko ima sve ono što ja nemam, kako bi bila srećna i zadovoljna. Napokon imala bih potpunog mira u sebi i mogla bi da uživam u tome kakava sam. Bila bi ponosna i prezadovoljna. Bila bih puna samopouzdanja!
Ako želim da doprinesem, da svet oko mene bude bolji, humaniji i srećniji, i da naša planeta Majka Zemlja bude zelena i zdrava, moram krenuti od nečega.
Oduvek mi je bila radost da pišem. Sećam se još u osnovnoj školi, kada smo imali pismeni iz književnosti, ja sam za razliku od nekih, bila toliko opuštena, kao da treba da brojim od jedan do deset, pa sam toliko sigurna da to znam.
Ljudi se često suprotstavljaju mnogim stvarima koje ne žele iz okruženja, pa kada pronađu istomišljenika koji se suprotstavljaju istim stvarima, veruju da su pronašli harmoničan odnos sa drugim bićem.
Imala sam fantastično detinjstvo. odrastala sam u jednom malom Vojvođanskom seocetu pored Novog Sada. Tu su živeli moji baba i deda, koje sam obožavala, naročito moja babu, za koju sam uvek verovala da bi za mene sve učinila, baš sve!