Tokom godina, shvatila sam da je za mene najbolji način da uđem u novi dan, da sednem u tišini sa svojom šoljicom kafe I prosto budem sama sa tišinom. Ovo ponekad nije bilo moguće zbog moje karijere u kojoj sam primorana da stalno putujem posledjih 13 godina.
Kao da nam je neko, u nekom nevidljivom trenutku našeg života rekao: e sada je dosta, sada se uozbiljite, nema više cerekanja, zeze i nekih spontanih i nekontrolisanih gegova, jer ovaj svet ceni i vrednuje samo ozbiljne, koji ne pokazuju svoje reakcije.
U ranijem periodu svog života, svaki dan sam se budio sa idejom, da će se moj duh zapaliti sam od sebe. Da će ga dobar film, knjiga ili inspirativni razgovor pokrenuti i zapaliti. A onda su finansijske, porodične i poslovne okolnosti, koje sam ignorisao dovoljno dugo konačno kulminirale, da bi me razne pozicije iz kojih sam morao da se iskobeljam i sa kojima sam morao da se izborim motivisale da se pokrenem. Uskoro me je sama kriza, u mom životu zapalila, i to je postala moja nova navika. Da bi pronašao nešto energije, ja sam samo čekao da kriza postane dovoljno velika i neizdrživa.