Koliko god više vremena provodimo u sadašnjosti, sve više osvešćujemo i shvatamo da prošlost i budužnost u stvari ne postoje. To je iluzija našeg uma, koje na takav način kontroliše našu poistovećenost sa njim a ne sa bićem. To je zbog toga što um jedino može da živi kroz prošlost, sećajući se i analizirajući šta je bilo, ne bi li preskočio sadašnjost predviđanjem budućnosti. Postoji jedino sada! Postoji jedino sadašnjost u kojoj se sve dešava.
Uvek imaj na umu, sve što želiš da učiniš, promeniš ili kreiraš, postoje koraci koji će te dovesti dotle. Zato svako nestrpljenje i osećaj da je za nas nešto nedostižno i nemoguće su sasvim besmisleni i deo su iluzije našeg uma! To su samo usvojeni programi u glavi da smo mali, bespomoćni i da nismo dovoljno dobri, da nam se da to što želimo. Istina je da je sve moguće i da nas do svega vode koraci, koji su skenirali i rastvorili naša ograničenja, programe!
Možemo osetiti veliki izazov i bol, ali ipak možemo ostati u miru i slobodni. Da, moguće je ako ne posegnemo za mišlju ovo nije trebalo da se desi, jer izazov i bol nije u konfliktu sa mirom, već samo naše poistovećivanje da se nešto loše i pogrešno dešava u našem životu. To je samo interpretacija Uma u koju mi poverujemo i prigrlimo, kao svoju svojinu. Sve što je tu, ima svoj razlog. Pusti da bude, neuplićući se u poistovećivanja.
Koliko dopuštamo drugima da nas zaplaše sa svojim rečima? Koliko ih ‘hvatamo’ za ozbiljno? Ljudi blebeću koješta, uvek su – uvek će, pitanje je samo koliko im mi poverujemo; koliko je jako naše samopouzdanje, naša vera u sopstveni smisao?