‘Kako možemo zaboraviti one drevne mitove od kad je sveta i veka; mitove o zmajevima koji se u poslednjem trenutku pretvore u prelepe princeze; možda su svi zmajevi našeg života u stvari princeze, koje čekaju da nas jednom vide hrabre i lepe. Možda je sve ono užasno u svom najdubljem postojanju nešto bespomoćno, što želi našu pomoć.’ – Reiner Marija Rilke
1. Strah će pokušati da te zaustavi. Sumnje će pokušati da te zaustave. Stidećeš se da uradiš velike stvari, da se otisneš u nove avanture, da stvoriš nešto novo i pokažeš to svetu, zbog sumnje u sebe i straha. To će se desiti u majušnim kutcima tvog uma, za koje ni ne znaš da postoje. Postani svesna tih sumnji i strahova. Obasjaj ih svetlom. Uništi ih sa hiljadu malih udaraca. Učini to svakako, jer oni nisu u pravu u vezi tebe.
A kada dođeš u pubertet, oduzmu ti voštane bojice i zamene ih algebrom i knjigama… A kada vas iznenada udari kreativni talas, nakon nekoliko godina, to je samo onaj mali, skvičavi glasić u vama, koji kaže:’ Želim svoje voštane nazad!’
Strah ubija više ljudi nego sama smrt. Smrt nas ubije samo jednom, a to obično i ne osetimo, ali strah nas ubija konstantno, iznova i iznova, ponekad iznenadno, a ponekad brutalno.
Kad god bi se uplašila neke nove avanture koja me čeka u životu, moja majka bi mi govorila njen omiljeni citat Frenklina D.Ruzvelta: ‘Jedina stvar koje treba da se plašimo je sam strah.’ Te reči su bile samnom u mnogim teškim i zastrašujućim momentima u mom životu. To mi je imalo toliko smisla, međutim, čini mi se da su vremena stvorila novu metaforu u vezi straha. U suštini, mi se nalazimo u sred kulture koja maše strahom kao da je neki neodoljivi slatkiš.
Predugo smo već fokusirani na strah i stres. Toliko je stresa u našem životu od samog trenutka kada smo se rodili, pa sve do sada. Stres je reakcija straha, straha od života, i njegove konstantne promene. Stres je postao nešto poput uzrečice, a mi je koristimo kao izgovor da ne preuzmemo odgovornost za svoja osećanja.