U potrebi da se bude savršen, srećan i mudar, često se osećamo kao da smo u nekom cirkusu, ludi i nestvarni, kao čista iluzija. Sve je u redu, jer u ovom “Zemaljskom iskustvu”, je super biti naopačke, takva je igra, zemljotresna. U ovoj vrtešci vremena i prostora, tanane niti se prepleću, susreću i nadilaze. Uspinju se u igri, prepoznavanja istine, koja je kao dah i duh, sebstvo i bit, potpuno prirodna i umirujuća radost mira i tišine.
Da li postoji osoba kojoj ne možeš da oprostiš? Zapamti, svi smo jedno i kada ne opraštaš nekome to je kao da ne opraštaš sebi, ili bi postavila dalje jedno pitanje. Da li bi volela da tebi neko nešto ne oprosti? Ne bi naravno! Zato i ti nemoj činiti ono, što ne želiš sebi. Možemo u opraštanju ići i dalje. Oprostimo svima ako smo bili povređeni u ovom životu i u svim predhodnim reinkarnacijama, jer možda nosimo u svom biću nešto što svesno ne znamo. Sve jedno oprostimo svima i svemu, jer želimo ljubavlju i radošću ispuniti svoje biće.
Čovek je sam po sebi dovoljan da bi bio srećan, ali retko se prepušta toj snazi u sebi. Delom zbog svoje lenjosti, a delom jer se upoređuje sa drugima. Zajedništvo među ljudima bi bilo snažnije, iskrenije i sa mnogo više povezanosti i ljubavi, kada bi prvo mi sami sebi bili dovoljni za sreću.