Ok. Sigurno ste se sad zabezeknuli na ovaj naslov, ali šta da radim…tako se desilo. I želim da podelim sa vama ovu simboličnu, veoma simboličnu priču kako čovek sebe može popišati na mnoge načine. I kako smo ponekad toliko uporni i nesvesni do besvesti u svojim nastojanjima da se držimo nekih iluzija od uverenja, da život nema druge nego da nam na očigledne načine pokaže kolike smo budale.
Svi smo mi u nekom trenutku u svom životu osetili leptire u stomaku, zaprepašćeno oduševljenje i opštu pobunu u svakom deliću našega tela, kad bi ugledali dotičnu osobu! Eh, ta zaljubljenost ima snagu cunamija, a tek je maleni deo onoga, što nazivamo ljubav.
Pitala sam se mnogo puta, šta je to unutar mene što me čini osobom, čovekom, sa svim tim pojedinostima i specifičnošću koja me čini u mnogome, nekome slična ili vrlo različita, lako prihvatljiva ili ono suprotno.