Kad god bi se uplašila neke nove avanture koja me čeka u životu, moja majka bi mi govorila njen omiljeni citat Frenklina D.Ruzvelta: ‘Jedina stvar koje treba da se plašimo je sam strah.’ Te reči su bile samnom u mnogim teškim i zastrašujućim momentima u mom životu. To mi je imalo toliko smisla, međutim, čini mi se da su vremena stvorila novu metaforu u vezi straha. U suštini, mi se nalazimo u sred kulture koja maše strahom kao da je neki neodoljivi slatkiš.
Pre nekoliko godina, zapanjujuće studije obavljene su u gradu koji se zove Roseto, u Pensilvaniji. Naučnici su otkrili da je prosek obolelih od srčanih bolesti mnogo manji nego na nacionalnom nivou. I ovo je bilo istinito uprkos sledećim činjenicama: Tamo je živela italijansko-američka zajednica, čija se ishrana sastojala od testenina punih masti i holesterola.Veliki procenat ljudi, koji su tamo živeli, konzumiralo je duvan.Većina muškaraca je radilo 70 metara ispod zemlje, u rudnicima argilošista.
Da li ste u poslednje vreme primetili sijaset članaka o povećanju populacije stenica? One ne samo da mogu napasti vaše krevete, već su dovoljno pametne da nahvataju i veće korporacije, bolnice, liftove, čak i javne toalete. Rečeno je da Njujork ima najveću populaciju ovih insekata. Možda one vole Brodvej predstave. Koji god da je razlog, drago mi je da sam o tome obaveštena, kako bih mogla preduzeti potrebne korake da ih ne dovedem u svoju kuću i porodicu. Ono što meni nikako nije jasno, je neiscrpna potreba medija da nam servira brdo informacija koje bi jedino neko, ko želi da postane entomolog ili istrebljivač vaški, želeo da zna. Zašto bih ja morala znati njihovo poreklo, način na koji se pare, razlog zbog čega se kriju, sa kim se druže, ili u kakvim jastucima i krevetima naviše vole da borave? Šta se dogodilo sa parolom: Molim lepo: samo činjenice.
Pogledala sam neprijatelja u oči; to sam bila ja. Trebalo mi je prilično dugo vremena da shvatim da sam bila saučesnik sopstvenom nedostatku rezonovanja, u mnogim oblastima svog života. Isuviše je lako kriviti nekog ili nešto što nas je iznerviralo, i dovelo do stanja užasnog stresa, besa, prekomerne težine, nefunkconalnog posla ili emotivne veze. Mi ne želimo da preuzmemo odgovornost za sopstvena dela, jer je za to potreban trud; potreban je trud da bi promenili svoje duboko usađene principe i načine života. Nekada sam verovala da su većina mojih osećanja direktni rezultat dela i ponašanja drugih ljudi. Drugim rečima, ONI (ko god to bio) su me činili nervoznom i uznemirenom, te sam ja bila zaglavljena u toj situaciji dokle god su ti ljudi bili u mom životu. Naravno, ovakav način razmišljanja je apsolutno besmislen i apsurdan. Tera nas da konstantno stavljamo sav svoj trud i vreme u smišljanje strategije kako da promenimo druge – nešto za čega nemamo apsolutno nikakvu moć. Kakvo spektakularno gubljenje vremena! Međutim, mnogi od nas su eksperti u tome da se izludimo misleći neracionalne misli.
Pomislite na ljude koje znate, koji daju ljubav kao odgovor na negativnu energiju koja dolazi u njihovom pravcu. Nema baš mnogo ljudi koji reaguju ljubavlju u takvim situacijama. Oni koji se usude na tako nešto, to i uspevaju jer imaju ljubav za davanje. Oni znaju da je nemoguće da daju nešto što nemaju, i otišli su onaj dodatni korak dalje kako bi saznali šta je ono što bi hteli i da privlače, i da poklanjaju. Ako su ljubav i radost ono što biste želeli da primate i dajete, onda proverite svoje zalihe. Šta je ono što vi imate, a što možete dati drugima? Šta vi to dajete Univerzumu, te stoga, šta je ono što privlačite? Zapamtite da ne možete dati ono što i sami nemate, ali možete promeniti vaš život, tako što ćete promeniti ono što se događa unutar vas.