Mnoge stvari koje su prisutne u našem životu i koje posedujemo, u nekom trenutku u nama izazivale su radost i veselje. Posle određenog vremena, kao da su izgubile od svoje vrednosti, jer im nismo pridavali više puno pažnje. Naprosto smo podrazumevali, da nam pripada sve što imamo. Da je naše, i da nam služi. Više nije bilo nekih naročitih emocija, radosti i sreće, već automatsko podrazumevanje.
Prirodno je da imamo želje, i da želimo da nam se one ostvare.To je kao traka bez kraja, jer se uvek nove želje javljaju i u tom procesu ostvarenja se niže naše životno iskustvo, istinsko znanje.
Potičem iz patrijarhalnog okruženja, gde sam upila ustrojstvo, treba ugađati drugima, to je dobro, pozitivno i to je ljubav! Poenta je u sebičnosti, jer bila sam vaspitavana da je sebičnost Najgora Rabota!
Svačiji život je drugačiji, čak i onda kada neko od nas želi biti neko drugi, tj. kada poželimo imitirati nečiji život kao uzor, kao nešto što nam se jako sviđa, čak i tada bi naš život bio drugačiji.
Ljudi često žude da nađu partnera kada su i sami nesrećni i usamljeni, jer veruju da će se tada bolje i potpunije osećati. Partner koji bi došao tada , dok ste u životnom periodu disharmonije sa sobom, bi bio parner kojeg bi privukli sa energijom koja je u vama a to je bol, usamljenost, bes, strah, disharmonija i to svakako ne bi bila veza, koja bi bila srećna i ispunjavajuća.
Ovo je rečenica Lujze Hej, i kada na ovakav način razmišljamo, lakše nam je da otpočnemo proces opraštanja, jer sve ono što ne oprostimo, nosimo sa sobom kroz život, kao veliki teret, kao što je ogorčenje ili osećaj da nismo dovoljno dobri, jer nas je neko povredio ili još puno toga.