Verujem da nisam, pa zato radim sve da budem. Verujem da nisam ljubav, pa je tražim u svemu. Verujem da nisam veličanstvena, pa veličastvenost tražim u svemu. Potrebna mi je pomirenost i potpunost koja jesam. Most uvek spaja dve obale. Neverovanje traži verovanje, kao što minus privlači plus. U ovoj ekspediciji dualnosti, svaki korak napred, ima svoj korak unazad. Verujući i ne verujući krećemo se evoluciski učeći koliko smo veličanstveni, savršeni i prelepi. Jednostavno je tako!
Dopusti da bude kako jeste, ionako ne može biti drugačije ovog trena. Prihvati i prigrli ono što ti dođe u životu, ne bori se protiv toga, kao da ti je tesna koža. Prihvatanje je mudrost i ljubav prema sebi i životu. To znači da smo dovoljno zreli, odrasli i poravnati sa životomu. Povezani snagom i mudrošću samog Bića i života. Prihvatanje kako jeste je prihvatanje prošlosti i spremnost za budućnost. Tek kada prihvatimo kako jeste, potpuno smo spremni za nove promene, za više.
Nije lako ostaviti druge ljude na miru, jer tada vidimo samo sebe! Budimo iskreni. Kada vidimo sebe, nešto nas u nama jako tera da se menjamo. Kada se menjamo preduzimamo i neke korake i akcije. Kada preduzimamo korake i akcije, izašli smo iz sfere komocije. Kada smo izašli iz sfere komocije, pitamo se a kada ćemo moći da se malo odmorimo. Od čega? Od starog i zagušljivog vazduha ograničavajućih stavova i navika.
Uvek je “ista pesma”, više prisutnosti, svesnosti svega što se dešava u nama, manje poistovećenosti sa umom i telom. To nam pomaže da otkrijemo i shvatimo da nismo odeljeni od naše istinske prirode nikada. Naša odeljenost je iluzija uma, koja se kroz misao, telo i ličnost poistovećuje i kaže ja sam taj koji pati, ja sam taj koji je srećan, ja sam taj koji ima, ja sam taj koji napreduje, ja sam taj manje vredan, ja sam žrtva i onaj koji pati, Ja Sam! Prisvojili smo svoju bol, patnju, kao da smo to mi,a to su samo emocije, koje proizilaze kroz misli koje mislimo i reči koje smo izgovorili. Kada bi smo istraživali i potražili u nama toga koji misli, pronašli bi samo prazninu u kojoj nema toga što kaže Ja Sam!
Prolazim jutros pored Dunavskog parka još pomalo ne razbuđena a ispred mene su išli majka i dete. Žena je bila oko 35 godina, a dečak drugi ili treći razred osnovne škole, po mojoj slobodnoj proceni. Ne bih ni obratila pažnju na njih, da mi nije privuklo pažnju lice deteta.
Ne moraš ništa uraditi da bi sebe volela. Ne moraš ništa učiniti kako bi zaslužila da voliš sebe, jer ljubav je bezuslovna i ne postavlja nikakve uslove. Dovoljno je što si tu i što dišeš. Ponekad kažemo sebi, ako sam u toku dana uradila to i to, onda ću se volete, u suprotnom… bež dalje…Gledam, dišem, vredna sam života i ljubavi prema sebi. Prepoznajte ono istinsko u vama! Živi ste, postojite…to su istinske vrednosti života. Osetiti to i odmah će vas obasuti radost, a radost ste vi. Volite to postojanje, slobodu i radost u sebi, to je dovoljno da se volite.
Svaki kraj je novi početak i tako u krug, pa u beskraj! Blago nama! Gde smo to ovog trenutka? Možda nećemo znati odgovor, ali ovo proputovanje večnosti, možemo učiniti zanimljivim, veselim i zabavnim, svojim unutrašnjim moćima, naše mašte. Mašta je u direktnom poravnaju sa duhovnim svetom. Kada smo u svojoj mašti, tada imamo pristup magičnoj svekolikoj lepoti bezuslovne ljubavi. Na proputovanj među svetovima, učite i zabavljajte se, jer život je ni kraj, ni početak!